Podne u Sangaju

I tako, ja u Kini, razmisljam sta bih mogla da radim za vikend... Ne ostaje mi se kod kuce... Gde cu, sta cu. Hmmmm... A, mogla bih u Sangaj! Nikad nisam bila!
Sad, znam da ce Makica moja i Kica da kazu da je trebalo da se javim Kici, aaaaali - ja nekako volim da blejkam za sebe, kad je ovako neplanski. Drugi put kad budem u Sangaju, Kico, javljam se ooooooobavezno! :*
Odluka je pala. Em me malo svrbe pare u dzepu em sam malo mazohista i ubedjena sam da cu imati problem na aerodromu, ali ja ne odustajem - Popodnevnu kafu sutra pijem u Sangaju!

Ustajem u 4 i 15, tabam po kuci i pokusavam da se sastavim... Dosusi kosu, nadji odelo. Proveri dokumenta.
Dokumenta.
Trenutno sam zena bez pasosa, imam samo potvrdu da sam u procesu dobijanja boravisne dozvole. Mislim se, jao kad dodjem na aerodrom pa mi kazu, a gde si ti poooosla?! Ne moze. Ha! I, ubedjena sam da ce tako i biti, ali nema veze!
Iako su me svi uverili da moze, nesto im bas i ne verujem, iskreno - Kinezi su to. A, Kinezi i birokratija... Tri razlicite stvari. Bukvalno. No, covek se ovde odma' navikne na to i to do te mere da mi vec nedostaju sve salteruse drage nam zemlje. A, ona plava gospoDZa na salteru Studentske na faxu mi mi prosto sad izgleda kao milo, fino i sposobno stvorenje. No, idemo dalje. Pozdrav za salteruse!
I dalje ja po stanu, pola pet proslo... Stize mi poruka od Darena, jesi ti to budna?!
Ja mu saljem, pa da, spremam se da idem, rekoh ti sinoc..
Izlazim iz stana, stize mi opet poruka od njega, zakljucavam vrata kad cujem njegova vrata se otvaraju.
Kaze on, prvo sam mislio da te neko pljacka. Onda sam pomislio da si privela nesto! Ni na kraj pameti da danas ides u Sangaj. Eeeee, mislim se... Da je srece.... No, i to cemo zanemariti.

Odoh ja, a on ode da spava. Cuvar na kapiji, spava na stolicama. Kako me je cuo da prilazim, trgao se i ne veruje da sam krenula negde ovako rano. Doooobro, vec me ionako smatraju cudnom jer sam jedina koja im se uvek lepo javi i mahne, sad ce tek da budu u fazonu da sam malo i nenormalna.
Ok, sad treba na'vatati taksi. Ha, evo idu dva. Mahnem, jedan staje. Ja iskusno vadim papir sa napisanim aerodrom na kineskom iiiiii, eto mene uspesno u taksiju. Elem, sekretarka skole je bila toliko divna da mi to lepo napise, i adresu skole takodje, kako bih ja sama sebi olaksala zivot i kako ne bih morala da masem rukama i nogama pokusavajuci da objasnim taksisti gde da me vozi.
E, da. Taksisti u Bg su maaaale mace u odnosu na kineske. Ovde - svaki je otprilike ubedjen da mu je Sumaher brat od tetke a Rosi je brat od strica. Znaci, nisu normalni kako jure. Ulazak u krivinu, to ne smem ni da objasnjavam. A, auta im nisu bas za neka preterana ludovanja. Nije da ja znam nesto o ludovanju i brzoj voznji, naravno. Ja sam zensko, divno, milo. Ne prelazim 40 na sat. Mmmm da.
I, deset minuta kasnije, eto mene na aerodromu. Voznja je kostala oko 6.5 usd. Od moje kuce do aerodroma ima otprilike 13, 14 km.

Na aerodromu nigde zive duse... Poneki radnik obezbedjenja i to je to. Vidim onaj aparat za samostalni cek-in, i reko' ajde da vidimo ima li opcija na engleskom, pa da se igram. Oooopaaaa, ima. Uzeh tu i pas za ukrcavanje, sacekah jos pola sata i ajmo kroz kontrolu obezbedjenja. Na aerodromu sam skontala da imam grickalicu za nokte u torbi. Mislim se, meeeentolu. Sad ce da ti je lepo uzmu a ti se onda slikaj dok nadjes neku dobru kao sto je ta. Eeeeee, zivote! Ma, ko mi je kriv kad sam pajser. Sama sam seve zeznula. Aaaali, avaj...
Ja tu lepo uzmem i rasklopim pomenutu, i pravim se naivna.
Samo cu reci da niko meni nista rekao nije i da ja nisam, eto, znala da ne smem da je imam. Jos, malo samo brze pocnem da pricam kako me ne bi razumeli i to je to.
Ni na nju ni na nemanje pasosa. Fino! To je plan!
Obezbedjenje, smeskam se, dajem papir, prolazim kroz skener, prodje torba. Niko nista. Tooo, bre!

E, sad... Jos nekih 40 minuta do ukrcavanja... Kafa. Treba mi kafa.
Ok, eno ga kafic. Sad cu ja to da im objasnim. Kafa, BEZ SECERA I BEZ MLEKA. Limunada, BEZ SECERA!
Vice ona jes, jes. Mislim ja, ma skontala je. Ne trazim joj ne znam ni ja sta.
Dobijam kafu i limunadicu. Kafa sa mlekom, vidim odmah. Daj da probam. Ok, bez secera. Limunada... Joj. Ona je sa toliko secera da mislim da bi i Popsiju bila preslatka. Tu joj ja u sebi sve redom. I njoj i sebi. Naravoucenije. Trazis im kafe Amerikano, to znaju. Valjda. Opet, jedno veeeeeeeliko valjda. Od sad, na aerodromima pijem samo flasiranu vodu. I cao. I, da. Nemoj neko da kuka na cene kafe u Bg na aerodromu vise... Ovde je platih 6 usd. Skoro koliko i voznju do aerodroma. Pa vi vidite.
Idem ka svom gejtu, radnik cistoce aerodroma mi se javlja sa Helou. Mica mala divna. To im je trip, da im se i ti javis. Naravno, otpozdravljam i mahnuh mu.
Ukrcavam se na avion, svi me opet gledaju. Jedini sam stranac na letu. Za Sangaj. Gde ima stranaca kol'ko 'oces.
Aaaali. Navikla sam vec. U mom malom mistu, ja sam u onih, mozda ni toliko, dva posto stranaca.

Let the fun begin,
iliti -
Sangaju, stizem!!!

Kineska neiskvarenost i deciji osmesi

Nesto sto me odusevljava ovde u Kini, iz dana u dan, je upravo ta njihova prostodusnost i neiskvarenost.
Naravno, ima i onih 'trulih jabuka' ovde, ali su uglavnom u manjini - ili, ja kao stranac bas i nemam neki preterani kontakt sa njima.

Pre neki dan, sedim i cekam da idem kuci sa jednog ludog proputovanja (o tome cu pisati u nekom narednom postu)... Jos malo... Gladna, ustajem i odlazim da kupim nesto da klopnem. Kako ne nalazim nista iole zdravo, uzimam kao neke rolatice sa jagodama. Izgledaju jestivo i boja im NIJE radioaktivna. I, naravno, prepoznatljivo je vec sa slike sta je pa samim tim i mogu da jedem to.
Vracam se i sedam opet na isto mesto i gledam nesto po fonu... Pored mene prolazi lik sa klinkicom, ona me gleda. Vec sam se navikla na klince da me gledaju, upiru prstom i smeju se. Poneki i masu i vicu helou. Vece pre toga, dok sam setala gradom, klinkica koja me je videla je odusevljeno povukla majku za ruku i zatim uperila prstom ka meni, uz nesto na njihovom jeziku. Majka se samo nasmesila ka meni i pokusala je devojici da spusti ruku, da ne upire prstom ka meni. Ali, klinkica je bila toliko uporna, sa sve osmehom na licu i sirom otvorenim ocima da sam se ja samo nasmesila i pocela da joj masem i da joj se osmehujem uz Helou. U nekom trenutku, majka je morala da je vuce da ubrza malo korak jer je ona htela tu da stoji sve vreme dok sam i ja tu. Deca.

Elem, da se vratim ovoj klinkici sto me gleda dok sedimo. Ona i tata su seli ispred mene, na nekoliko metara dalje, i ona se sad okrece meni ledjima, i prica nesto ocu. Ja uzimam nekoliko rolatica, ustajem i odnosim do nje. Potapsem oca po ramenu, on se okrece, ja ga pitam, doduse na engleskom, je li ok da njoj dam slatkise. On se osmehuje i kaze da ne treba, ali ja i dalje insistiram na tome. Vidim njene oci, sva je srecna - slaaaatkisi! Dete k'o dete, naravno da zeli slatkise. Dajem joj slatkise, vracam se na svoje mesto i nastavljam da prekracujem vreme svojim telefonom.
Vidim njih dvoje, zanimaju se necim, verovatno mala ima bojanku pa je tata tako zanima da joj brze prodje vreme.

U nekom trenutku, oni ustaju, krecu ka svom prevozu, ali eto klinkica dotrcava do mene i pruza mi lepu bez kovertu, i smeska se.

Ja onako zatecena i u cudu, jedva se setih kako se na njihovom kaze hvala, tu nekako izustim to hvala, klinkica se osmehnu, otac takodje.

Odose njih dvoje a ja ostadoh zatecena njenim gestom.

Nekoliko sekundi kasnije tek, kontam da bi, jelte, valjalo i videti sta je u koverti! Otvaram, vidim nekakvu cestitku. Uz malo muke, uspevam da izvucem cestitku napolje, otvaram je i odusevljavam se! Cestitka sama po sebi je divna i bas sam vece pre videla takve na ulici i bila odusevljena jer su rucno radjene i predivne i treba puno umeca i vremena da se naprave. Ali, ono sto me je odusevilo je tekst na njihovom, napisan (da ne kazem nacrtan) decijim nespretnim rukopisom! Naravno, otac joj je pokazao kako da napise, mislim se, ali sama cinjenica da je ona to sama uradila je vrrrrrh!
Sedim, telefon mi vise nije zanimljiv... Razmisljam... Eto koliko su ovde ljudi neiskvareni... O deci necu ni pocinjati - deca su najiskrenija bica, to znamo. Ali, ovde i odrasli znaju da te postuju, pa i sitnice kao ovu, oni ce biti zahvalni. Oni ce biti ti koji ce pokusati da ti se oduze nekako. Da ti se zahvale. Da te ucine srecnijom u njihovoj zemlji. Oni ce se potruditi da budu pravi domacini i pokazu svu tu velicinu zemlje i duha u najboljem svetlu. Oni su ti na koje se deca ovde ugledaju. Ne vredi pricati deci jedno ako vi radite drugo - deca se trude da budu kao vi...

Kasnije sam pitala drugaricu da mi prevede cestitku, i objasnila mi je da pise: Dobrodosla u Kinu, i napisano je i ime devojcice.

Eto.
I, kako posle da ih ne volis?

Domacica bez kecelje, ali sa sminkom i osmehom

Tako se zavrsi jos jedan radni dan u Kini, predjoh celih 20ak metara do stana i cujem neko me vice pod prozorom. Pogledam, kolega Kinez. Engleski poprilicno dobar - u odnosu na ostale, skoro pa odlican. I, naravno, opet razgovor pocinje cuvenim pitanjem:

- Jesi jela?
- Nisam jos.
- Odlicno. Nemoj. Idemo napolje, ako nemas nista u planu, pa cemo zajedno nesto pojesti.

Ja, naravno, posle pet casova, utorak je, ne da nemam nista u planu nego me mrzi da razmisljam posto zavrsim peti cas. Ma, mrzi me i da spremim nesto da pojedem. I da zvacem me mrzi te shodno tome samo dobacih: eto me silazim, pogledah se u ogledalo - sminka je i dalje tu, super, i izadjoh.

Ovde sve zivne tek oko sedam, osam uvece... Radnjice sa klopom se tek uvece otvaraju, ljudi izmile na ulice i svi, bukvalno SVI, nesto zvacu i klopaju. A, mrzimo ih sve, skooooooro pa sve, jer su mrsavi i vitki i nemaju bore i odlicno izgledaju za svoje godine. Elem, o genetici njihovoj ne mogu... I o tome koliko vode racuna i posvecuju paznje sebi ne zelim. Ipak je to previse soli na ranu.

Tu kolega da se pokaze, jelte, odvede me u jedan obliznji restoran. Doduse, i da se pokaze i da me pokaze - njemu je bitno sta cu ja misliti o njemu kao domacinu, ali mu je i bitno da mu ostali zavide jer je strankinja sa njim za stolom Ulazimo u restoran, on vec s vrata njima nesto glasno kaze na njihovom, da se svi okrenuse i pogledase u mene. Ja se smeskam i trepcem i dodajem omanje Helou. Navikla sam vec da svi gledaju u mene. Onako bas. I da se poneko javi sa Helou. Ali, svako ce mi se nasmesiti i osmehnuti - to je bez greske. Mlada konobarica se osmehuje, prica nesto, razumem jedino 'beautiful', klanja se i vodi nas do stola.Ja se smeskam, opet, trepcem, opet. Kaze kolega: Rekla je da si veoma lepa i da joj je cast sto si u njenom restoranu. Aha, gazdarica. Nek ona mene zapamti, da zna da sam jos uvek u fazi da pricam samo engleski, pa da se lako sporazumemo rukama i nogama kad opet dodjem, mozda sama. A, da. Pice smo kupili usput. Jelte, ovde u restoran doneses sta ces da pijes. Oni ti samo posluze zeleni caj i to je to. Dosao si da jedes, ne da pijes fazon. Doooobro.
Pita on sta mi se jede. Ja mu lepo tu objasnim da moze da naruci sta god pozeli - probacu. Kazem mu, sve dok ima povrca i mesa - ja sam srecna i ostati gladna necu. Dolazi opet nasmejana konobarica, pruza njemu jelovnik, pruza meni. Ja pocinjem da vristim od smeha - jelte, malo su vickasti, mislim se, daje meni jelovnik a ja njihove te crteze ne da ne umem da procitam ni da razumem nego kad vidim nesto napisano, ja odma' krenem i pricu da smisljam: ovo je coveculjak koji zivi u veeelikoj kuci i ima ogroman LCD TV i voli da gleda serije po celi dan. Ovo je ograda kako im kokoske ne bi pobegle. Ha, vidi, viiiiiiidi, ovo je kisobran, ali neki los, kineski, cim je ovako malo asimetrican.
Meeedjutim! Pametni su bili dovoljno da stave i fotke u jelovnik - cisto nama da olaksaju zivot i narucivanje, ali i da sebe uskrate blamiranja u javnosti. Zapravo, njima je ovde najveci blam da ih pitas nesto na engleskom a oni ne znaju da ti odgovore i pomognu. To je totalna sramota za njih i onda ce oni pre da ti beze od tebe nego da dozvole da ih nesto pitas. Kinezi. Da. Milinica.
Naruci on svasta nesto, nije proslo 10 minuta, eto stize klopa. Mirise odlicno, izgleda zanimljivo - pa da pocnemo! Jedno jelo je povrce u nekom saftu, gljive i tikvice. Zanimljivog je ukusa ali nezgodno za jesti stapicima. Oooooo, da - bezi kao da je zivo! Krompir je drugo jelo - nesto slicno nasem restovanom krompiru. Riza trece, naaaaaravno, bukvalno - plasticna posuda rize. Oooogromna! Mislim se, k'o da ce sutra smak sveta pa valja pojesti svu rizu koja postoji. Jedno je jelo teletina drugo je piletina. Sve opet, naravno, sa povrcem! Aha, i crna jaja. Nisam skontala kako ih spremaju, ali to su zelatinasta kuvana jaja koja su umesto bela crna, i ukus je malo nenormalniji ali isto tako odlican. Evo i neka salatica fazon nase tursije. Da.... I neizbezna supa bez rezanaca, sa razmucenim jajetom dok je vrila i sa algama i povrcem. Supa se jede ili tokom jela ili na kraju. Nema kao kod nas -daj supu prvo pa sve ostalo.
Jasno vidim da je on narucio kao da nas je ne znam ni ja koliko na rucku, ali opet - da se pokaze, znaaaam, znam, navikavam se i na to.
Tu se odusevise svi u restoranu jer umem da jedem stapicima k'o da sam rodjena u Kini - ahaaaaa ahaaaaa! Mislim se, eto, naslutih ja sebi Kinu svim onim jedenjem pilava i graska stapicima. A i to sto volim ljutu hranu - to im je posebno imponovalo jer je upravo ova regija u kojoj sam poznata po izuzetno ljutoj i zacinjenoj hrani.
Zavrsismo veceru, kafa bi mi legla samo tako... Kod njih ovde toga nema. Dodjes, jedes, zavrsis, odmah ides dalje. Nema sedenja i cavrljanja. Dooobro, ok, i na to cu se navici. Nekako.
Vracam se kuci, prolazim obezbedjenje na kapiji, javljam se na njihovom, oni meni na engleskom. Sutradan ja njima na engleskom, oni na svom. Tako se malo ganjamo da se uskladimo, ali izgleda da im je to nova fora - da mi se jave suprotno od onoga sto ja kazem. Divni su i zanimljivi.
Krevet. Spavanje. Ustani, ubij komarca. Ok, nazad u krevet. Ustani opet. Mentolu, nisi skinula sminku. Krelcu. Tako se ja sita ispricam sa sobom pred spavanje.
Sutra je novi dan. 

Kineski kupus, stapici i zavese

Dok je trajala epopeja zvana Sredjivanje stana, skontam koliko je lik koji je ziveo pre mene tu bio neuredan i nemaran; covek je umesto zavese na kuhinjski prozor stavio karton, i to kad su resetke montirane s unutrasnje strane (bezbednost na prvom mestu), pa je u kuhinji bilo mracno kao u podrumu. To sam, cim sredih kuhinju, izbacila s osmehom na licu! Sad, treba kupiti zavesu. Ok, nije problem - ionako cu do marketa u nabavku, da napunim frizider, kupim prasak za ves (u Arijel se kunem, naucila me mama), Listerin i tako dalje. Spisak je u telefonu, da ne zaboravim nesto. Kao. Naravno, pola stvari zaboravila, pola kupila sto mi nije hitno.

U marketu, opet niko engleski ne prica. Tu se pametno setim, pokazem fotku zavesa i kazem da mi to treba. Ispostavi se da, iako imaju od igle do lokomotive tu, zavese ne drze. Super. Kupujem peskire, kuhinjske krpe... Cene su bar 30 posto manje nego u Srbiji - sto se toga tice.
Zavesa... Treba mi zavesa. Ha. Uzecu stoljnjak pa cu da improvizujem. Tako ja lepo uzmem pomenuti, najlepsi, i platim nekih 100 dinara. Makaze imam, kanap imam. Zavesa je tu. Vrhunski.

Klopa. Ovaj je market super jer ima i svoju pekaru i pecenjaru i mesaru. I piljarnicu i sve. Znaci, sve kupujem tu. Doduse, voce kupujem u nekoj od manjih prodavnicica na putu do kuce - zanimljivije mi je i lepse izgleda. Prodavci, tj. vlasnici ne znaju engleski ali se smeskaju i pricaju ti na kineskom. Na kraju, cifru ti pokazu na digitronu. Da te zeznu i naplate vise - nema sanse. Do te mere postuju strance. U Srbiji, znamo svi kako stranci prodju kad se voze taksijem ili odu u kafic. Ovde - ni u ludilu. I voce je jeftinije nego u Srbiji, a izbor je ogroman - od egzoticnog voca, preko kakija do jabuka i krusaka. Jao, da. Hitic. One male banane. Probala sam. Ukus nista posebno, lepse su ove 'normalne'. Ali, moradoh probati. Papaju svaki put zaboravim da uzmem. Sledeci put kad odem u nabavku, moja je! Povrce.... Neke biljke i plodove ni na slici videla nisam. Ali me to nece spreciti da probam. Brokoli je smesno jeftin. Tikvice i patlidzan isto tako. Ceri paradajz, kilogram oko 120 dinara. To mi je postala omiljena salata. Iako paradajz pre nisam jela, ovde sam pocela. Isto je bilo i u Americi - tamo sam pocela da jedem ananas. Meso i riba - isto. Em sto nema sta nema, em sto je i vise nego povoljno.
I, da, sta je super. Imaju foru da spakuju u plasticnu posudu lepo neko meso, iseckano i spremno za spremanje, i dve vrste povrca - luk i papriku, brokoli i papriku, papriku i gljive, tikvice i nesto sto ne znam sta je... I, bukvalno, s posla odes do marketa, kupis to i kod kuce za pet minuta pripremis u voku. Cena tog rucka je oko 100 dinara, tj. najskuplja opcija je 100tka. Ima i za 80. Znaci, obrok je oko 100 dindzi. A, ako te mrzi, usput kupis nesto na ulici za klopu. Ovde je brza hrana supa i kuvano jelo, riza, meso. O hamburgerima nema govora. Cene su isto tako oko 100-200 dindzi.
Videla sam i nesto sto lici na ooooogromne puslice, i moracu da probam. Nemam pojma sta je, ali tipujem da je neki slatkis od pirinca. (Opet, otkud pirinac u Kini)
O njihovim poslasticama i slatkisima, i uvezenim iz Malezije, Tajvana i sa Tajlanda necu ni da pocinjem - nemam pojma kakvog su ukusa, ali su radioaktivne boje i svi ih kupuju kao ludi. Znaci, mora da to ipak valja cemu. Isto kao i grickalice na njihov nacin - ljute, kisele i zacinjene.
Da. Jos nesto. Redbul je ovde oko 90 dinara. Eto, tek da znate. Voda flasirana, pola litre, oko 20-25. Zeleni caj kvalitetniji od Milforda, 25 kesica, 50ak dindzi.
Ima dosta i uvoznih proizvoda. Mi sa zapada biti vrlo srecni kad smo videti Kinder cokoladice. Oooooooooo, da, i ostale Kinder proizvode. I Lint. I Ferero. Sreci mojoj nikad kraja. Tek da znam kad se uzelim toga da mogu da kupim.
Hleb jedu vise nego mi u Srbiji. Cak i uz rizu. Imam dve pekare-poslasticarnice u blizini, i bas cu baciti pogled sta imaju od kolaca. Zapadnjacki su sredjene pa verujem da im je i ponuda takva.

Mogla bih da nabrajam jos, ali se bojim da ce sutra da mi se najavi 50 ljudi, tek da su me pozeleli. :)

China - And this is how I left my home country. Again.

This post, as u can c, will b in English. Why? Why not?! Ha!
Actually, it is in English so u can realize that going abroad is so so so doable - leaving Serbia two times in a year? Yes, please!

So, as u all know, I was working onboard cruise ships and I loved it! I haven't quit it for life but for now - yes.
Why? Because I do like my privacy and I didn't want to share the cabin one more contract and they didn't want to promote me. As simple as that.

During my time on board, I had been planing to finish the TEFL or TESOL course but - ship's life is a bit different from life ashore. And the Internet - it sucks big time! So, I decided to do it online when I get back to Serbia, to spend my vacation in my home country.

During the first month or even two or three weeks of my vac, I saw the add for 'Postani profesor engleskog u inostranstvu' page on FB and I joined it. I read the posts and contacted the lovely lady named Natalija, to ask her when we can meet. In the meantime, I googled everything about the TESOL certificate and read different forums about it and stories of people teaching abroad and I liked it (Let's make smth clear; if u r to go for smth, at least u should google it and c what it is all about. When I was to apply for the job onboard, I did the very same thing - read all the pages I could find about it and then I applied. As simple as that.). I liked it like a lot!!!!

When I met Natalija for the first time, we instantly clicked and the only question I had for her was: OK, if it is so good and awesome and amazing, why r u still here?! Then, she explained her situation and I just asked her: When do u want me to give u the money? That was it. I knew I wanted to do it and I believed it was going to be amazing and more than useful for me and for my professional development as well!

Now, fast forward to present - as some of u know, I am an English teacher. I was teaching in one high school in Serbia. For one year, I was puting my heart and soul into my work there and no one cared. No one gave a $%£$! If u r a teacher, u know what I am talking about. The kids - they loved me and they respected me because I respected them as well. However, it is Serbia and the politics and all the things I DON'T miss at all here in China! ;)
Then, the very same day when I was leaving for China, an hour prior to my heading to the airport, I sent my master thesis to my professor for approval. So, I guess now u do understand when I say that I do things very last minute!
After a week or so, he approved it and I finished my MA degree from here - and, I am so so so thankful because he didn't have any problems with it. He didn't even want to have a Skype interview with me since it was obvious that the thesis was done on my own.
So, now, I am having a MA degree and I am an English teacher. Plus the TESOL certificate.

Now, someone could say - u know what, u can teach English in China with no certificate or no degree at all. True. So true. But, I didn't want to work for pennies. ;) I wanted a salary that would b more than a decent one. I wanted to be able to choose the position and everything. And that is why I took the course - to be able to say, u know what, I have a degree and a certificate. Plus the experience. Plus the international experience in hr. So, I guess u r getting it now.

The course - I saw the course as an investment into myself. And, honestly, it was so so so much fun! Our instructor, Jim - he was the kindest and funniest instructor I've ever met! The experience he has and the wisdom at the same time - it is unique and it makes u feel like spending your whole life just listening to him and learning from him and his life. And, he can be so sarcastic - which I adored immediately.
So, that very course and the certificate, that piece of paper actually will bring you better working conditions. Better salary. Better apartment. Better life. More respect.

And, respect - it is big thing over here. Trust me. I know. I am living the life I've always dreamed of. Great salary (And, yes, one more thing... if u r texting me or inboxing me, please, please, please, pretty pretty please don't start our communication with u asking me how much money I make!!!! Firstly, u r so rude! Secondly, u r so so so rude! Thirdly, if u r interested into going abroad and working as a teacher, use the computer u have and google it! Don't expect someone else to do all the work for you! To give u all the answers and answer your rude questions. If u have never worked as a teacher or if u have never had a job in Serbia or a well paid job, I guess, for u, it is important to find any job!? And, trust me, any money is better than no money. Right???? And, if u have had a job and was earning decent sum of money, the sum u are happy with - u wouldn't be asking me about the money I make or about working abroad.), great working environment, great people, students that respect u FOR REAL! What more do u need?! Seriously!

Oooh, she is a teacher.
Oh, u r a foreigner.
Hello!
Hi!
Welcome to China!

So, u can imagine how amazing it is. Tho, sometimes, u feel sick and tired of saying Hello and Thank you because u hear like 300 times a day: U r so beautiful. U r so nice. U r so friendly.
And, of course u r friendly because u feel the need to be like that after u c how nice they are and how much they admire u. 

To sum up, I guess there is no need for u to ask me what would b my recommendation for u to do. It is more than obvious - if u ask me.
Those of u that know me personally, u guys know I am a bit of an egocentric - I do love myself so so so much and I try to make MY life as great as possible. If u don't believe me, u can ask my brother - he has to live with me most of the time and he has to put up with all of my episodes of my self-love.

All of this being said, I can tell u this - If I hadn't believed I would benefit from the course, I would have never taken it. Why would I?! But, I did feel it was the right thing to do and I haven't regretted it even once.

And that is why I am telling u all of this... Because I believe u can do it as well - u can be here in China as well. U can have amazing time as well. And, u can make some money for yourself as well.

Just stop being afraid of the changes, the changes that are inevitable! One way or another, your life will change. Actually, u r the one who will change it by doing something with it or by not doing anything and waiting for things to happen.

Let me tell u this - the things don't happen.
 New beginning
U make them happen.

Good luck,
Zoa

Nutela, pistolj i silikoni - II deo

I dalje - ne TI silikoni!
Nuteeeeela!!! Sreca, sreca, radost i divota.
I, fotke su tu!

Market, trzni centar, okolina... Sve je poprilicno zapadnjacki orijentisano, a opet, puno duha Azije...